JEROTIJE (prestravi se): ?ta da pritisne?
ANĐA (nastavlja): "Poljubac na tvoja usta."
JEROTIJE: Čudo ne ka?e da udarim pečat na tvoj raspis.
ANĐA (zavr?ava čitanje): "Tvoj do groba verni Đoka." (zgranuta)
JEROTIJE: Đoka! Eto ti ga s misli i s personom! Sad zna? ko je Đoka.
ANĐA (krsti se): Ju, ju, ju, ju, Gospod je ne ubio! Prste ću joj iseći, da ga majci nikad vi?e ne napi?e pismo.
JEROTIJE: More, će da ga napi?e nosem. Nosem će da ga napi?e, samo kad hoće.
ANĐA: Otkud ti ovo pismo?
JEROTIJE: Doneo po?tar.
ANĐA: Za nju?
JEROTIJE: Za nju, dabome!
ANĐA: I ti ga otvorio?
JEROTIJE: Otvorio, dabome.
ANĐA: Bolje da nisi, bolje boga mi, nego ovako ?to mi presede. I kako ću da joj ka?em da si joj otvorio pismo?
JEROTIJE: Eto ti sad! Čudo bo?je! Otvarao sam ja pisma malo veće gospode, pa neću Đokino.
ANĐA: Otvarao si, al' si zbog toga i slu?bu izgubio.
JEROTIJE: Izgubio, pa ?ta? Posedeo malo, koliko da se zaboravi, pa posle opet dobio slu?bu.
ANĐA: Pa jeste, al' nemoj sad opet da otvara? pisma.
JEROTIJE: Moram! Nije ?to hoću, nego moram. Zna? kako je to, ostane čoveku u krvi. Ima ljudi koji vole tuđe pile, ima ih koji vole tuđu ?enu, a ja volim tuđa pismo. U mojim je rukama, gledam ga, a ne znam ?ta u njemu pi?e. Ne mo?e? da izdr?i?, pa to ti je. Slađe je meni pročitati tuđe pismo no pojesti tri porcije sutlija?a sa cimetom, a ti, Anđo, zna? koliko ja volim sutlija? sa cimetom. Eto,
do?lo od jutros puno pisama iz ministarstva, iz okruga, iz op?tine. Kad, jedno pismo miri?e. Znam pisma iz ministarstva ne miri?u, ne miri?u ni ona iz okruga, a ona iz seoskih op?tina... mo?e? misliti već!... Uzmem ovo pismo, pogledam, kad... "Gospođici Marici Pantićevoj." Oho, rekoh, tu smo! Otvorim ga, pomiri?em, kad... zamirisa Đoka. Eto ti!