ANĐA: Kakvog Đoku, boga ti? JEROTIJE: Eto, takvog! ANĐA: Govori, čoveče, ?ta je, ni?ta te ne razumem. JEROTIJE: Ima? li ti kakvog Đoku u familiji ? ANĐA (domi?ljajući se): Nemam! JEROTIJE: E, ako ti nema?, tvoja ćerka ima. ANĐA: Ama, ?ta govori?, boga ti? JEROTIJE: Ne govorim ja, Anđo, on govori, on! ANĐA: Ama ko? JEROTIJE: Pa Đoka! ANĐA: Opet! Govori jedanput, čoveče, da te razumem? JEROTIJE: Je l' hoće? da razume?? E, pa na, pročitaj ovo, pa će? razumeti! (daje joj pismo) ANĐA (čita pismo): "Đoka". JEROTIJE: Njega znamo već. Ostavi njega pa počni ozgo. ANĐA (čita ozgo): "Marice, du?o moja!" JEROTIJE: Aha, je l' ti sad miri?e na promincle? ANĐA: (nastavlja čitanje): "Primo sam tvoje slatko pismo i izljubio sam ga stotinu puta." JEROTIJE: Čudo nije izljubio i pismono?u i upravnika po?te i... ANĐA: (čita dalje): "Postupiću tačno po uputstvima koja si mi u njemu izlo?ila." JEROTIJE: Divota! Tvoja ćerka ?alje uputstva. Ako tako potera, mo?e početi jo? i da ?alje faspise; mo?e čak da zavede i delovodne protokole pa da počne posao pod numerom... ANĐA (čita dalje): "Jedva čekam srećan čas da pritisnem..."