i - najzad odlučih. Bacih ga na patos, u gomilu onih rukopisa koje ?rtvujem, koje odbacujem od sebe, kojima namenjujem da za uvek propadnu. "Idi, bedo!"- mislio sam bacajući ga. - "Nisam bio kadar preneti te preko pozornice, a gde li bih bio kadar preneti te preko Albanije?" I krenuo sam jednoga dana, noseći na leđima mali paket najdragocenijih mi rukopisa, a tamo u Pri?tini, u jednoj arnautskoj kući u kojoj sam stanovao, ostali su rukopisi na smrt osuđeni. Ali ni u Prizrenu se nije moglo ostati, a putujući dotle, uvideo sam koliko je i to veliki teret ?to sam ga poneo i re?im da i taj deo rukopisa ostavim. Ali ih ne ostavljam nezbrinute kao one tamo u Pri?tini, bačene na pod i osuđene na propast, već ih poveravam jednoj Srpkinji, Prizrenki, koja ih bri?ljivo prikriva na tavanu, pod samim patosom. Mi odlazimo iz otad?bine i tri duge godine provodimo u tuđini, a krajem osamnaeste, odmah za vojskom, vraćam se i ja u Skoplje. Malo dana, zatim, i ja saznajem tu?nu vest, da su Bugari u Prizrenu, premećući srpske kuće da tra?e oru?je, na?li one moje dragocene i odabrane rukopise, skrivene pod patosom na tavanu, i spalili ih. Za vreme izbegli?tva, međutim, moj otac, koji je stanovao u Pri?tini, umro je, i, čim je bilo moguće, ?ena mi ode u Pri?tinu da mu nađe grob. Prolazeći kroz pri?tinske ulice, sretne se sa onim Arnautinom u čiju smo se kuću bili sklonili, i ovaj je pozdravi: "Ama, gospođo, da svrati? do mene. Kad ste pobegli odavde, pobacali ste neke hartije, a ja pokupio i sačuvao!" ?ena svrati, uze i donese mi u Skoplje. Branislav Nu?ić --------------------------------------------- --------------------------------------------- Branislav Nu?ić Sumnjivo lice LICA ? JEROTIJE PANTIĆ, sreski kapetan ? ANĐA, njegova ?ena